Vozim se autobusom kroz Bosnu i Hercegovinu. Pored mene sedi lepa žena mojih godina. – Pored nas, sa druge strane autobusa, od dva mesta jedno je prazno, a na onom drugom do prozora sedi momak od 25 do 30 godina. U jednom trenutku mladić pita: – Koliko je sati?
Ja nešto zamišljen i ne registrujem ga mnogo, a žena pored mene izvadi iz džepa sat, pogleda u njega, vrati ga u torbicu i ćuti. Nakon nekog vremena upita je mladić: – Zašto mi nećete reći koliko je sati?
Na te reči žena pored mene mu održi „predavanje“: – Zato jer ako ti kažem, ti ćeš meni reći „hvala“. Ja ću tebi reći „nema na čemu“. Ti ćeš tada mene upitati „gdje putujem“, a ja ću tebi reći da „idem u Tuzlu“, gde i idem. Ti ćeš onda mene pitati „koga imam u Tuzli“, a ja ću tebi odgovoriti da „tamo imam muža i kćerku“. Onda ćeš ti mene pitati „koliko godina ima moja kćerka“, a ja ću tebi odgovoriti „da ima dvadeset“. Onda ćeš ti mene pitati „je li moja kćerka lijepa“, a ja ću ti odgovoriti „da takve ljepotice malo gdje možeš vidjeti“. Onda ćeš ti htjeti da dođeš sa mnom u Tuzlu da je upoznaš, a ja ću te odvesti kući. Kada je vidiš ti ćeš je odmah zaprositi, a ja ću te odmah morati poslati u onu stvar, jer jebeš zeta koji nema sat!