Odem poslovno u Kraljevo i po dolasku odem da doručkujem. Izaberem Restoran “Gurman” u Ulici Branislava Rumenića na broju 12. Dok sedim i čekam da se isprži hrana gledam u lepote Grada i slušam diskusiju za susednim stolom. Priču započinje čovek od oko 40 godina: – Sedim pre nekoliko dana u stanu i ne znam šta da radim. U tom momentu ulazi moj sin Jovica i padne mi na pamet da prošetam sa njim. Da mu malo pokažem znamenitosti Grada.
– Koliko ti sin ima godina? – pita ga prijatelj za stolom.
– Sledeće nedelje puni pet.
– Nastavi.
– Dođem ti mi tako do Robne kuće “Beograd”. Pita on mene “šta je ovo, tata?” Kažem ja njemu da je to robna kuća i da tu može svašta da kupi. Nabrojim “odeću, obuću, nameštaj i još mnogo toga.” Nastavljamo mi dalje i dođemo do crkve. Videvši je pita on mene: – A šta je ovo, tata?
Kažem mu da je to crkva. Objasnim da je mnogo stara građevina koju su nam naši preci ostavili da bi smo danas mogli da idemo u nju i da se molimo Bogu. Nastavljajući šetnju po Gradu, stignu i pred javnu kuću. Zapita on mene “A šta je ovo, tata”.
– Hi, hi, hi…
– Samo se ti smej. Počenim da zamuckujem i kažem mu “to ti je… jedna kuća u kojoj dobijaš malo, skupo, ali slatko zadovoljstvo”.
– Dobro si se snašao… Dalje.
– Sednemo ovde, popijemo po sokić i vratimo se kući. Posle nekoliko dana kažem ja sinu da sam dobio platu i pružajući mu 1.000 dinara kazah mu da je bio dobar i da kupi sebi neki slatkiš.
Uzme on novac, izađe na ulicu i stane se premišljati gde da ga potroši. Kad se vrati kući, ljutito ga pitam: – Gde si bio?
– Išao sam da kupim…
– Šta?
– Ono „malo, skupo, ali slatko zadovoljstvo“. Znaš ono što si mi preporučio.
– Gde si ih kupio?
– U onoj kući za koju si rekao da nudi „malo, skupo, ali slatko zadovoljstvo“.
Padne mi mrak na oči i zamalo se ne onesvestih, ali se pribrah i opet pitah: – Šta si tražio u toj kući”.
– Malo, skupo, ali slatko zadovoljstvo, tata”.
Drugi put izbegoh da se šlogiram. Pitam ga ja potom: – I dobi li ga, sine? To tvoje „malo, skupo, ali slatko zadovoljstvo“?
Na te reči on mi sa velikom radošću odgovori: – Ih, tata!! Još pitaš!? Nego šta sam…!! Dala mi neka krupna, visoka, dugokosa teta crne kose. Možda je i znaš. Dve sam sredio kao od šale, a treću nisam mogao nego sam je samo polizao”.
Hoću da se šlogiram. U tom momentu ulazi mi žena i pita našeg sina: – Šta si smazao i lizao sine?
Dok se ja “gubim” on sa ponosom kaže: – Dva komada hleba i krema.”
Ona ga srećna i zadovljna poljubi, potom se poljubismo i mi i meni laknu. Nakon njenog odlaska pitah ga da mi objasni kako je to bilo a on mi dalje priča:
– Uđem ja, a tamo stoji i dočeka me neka starija žena tvojih godina. Pita me ona:
– Šta ti mali, tražiš ovde?”
– Došao sam po malo, skupo, ali slatko zadovoljstvo.
– Otkud ti znaš da to ima ovde?
– Rekao mi moj tata.
– Hi, hi, hi… Slušaj, maleni. Sedi ti ovde pored mene. Teta će da ti namaže onoliko kriški hleba i krema koliko možeš da pojedeš, a te pare vrati u džep.
Hteo sam da platim ali ona neće da uzme. Kako su kriške hleba obilate pojedem samo dve, a sa treće poliže samo krem. Da joj se zahvalim zagrlim je i poljubim u obraz. Poljubi i ona mene u čelo, isprati me do vrata i mahne mi. Ja joj otpozdravim i odem kućui.
Upravo po završetku ove izuzetno lepe i zanimljive priče, uz smeh prisutnih, lepa, crna, dugokosa konobarcia donese mi ručak. Kad je videh onako lepu setih se priče čoveka za susednim stolom. Pojedem naručeno, platim i odem.